| Apostoli su se okupili u Jerusalimu da odluče da li neznabošci koji prihvate hrišćanstvo moraju da poštuju čitav Mojsijev zakon i da se obrezuju. Odlučeno je da vera u Hrista nije ograničena samo na jevrejski narod. Ovaj sabor, opisan u 15. glavi Dela apostolskih, smatra se uzorom kasnijih crkvenih sabora, ali se ne ubraja među sedam vaseljenskih. |
| Posle velikog požara u Rimu, car Neron optužio je hrišćane i započeo njihov surov progon. Progon je bio ograničen prvenstveno na Rim, a ne na čitavo Carstvo. Prema crkvenom predanju, u ovom razdoblju u Rimu su stradali apostoli Petar i Pavle. |
| Rimski namesnik Plinije Mlađi pitao je cara Trajana kako treba postupati prema hrišćanima. Trajan je odgovorio da hrišćane ne treba posebno tražiti, ali da treba kazniti one koji budu prijavljeni i odbiju da se odreknu vere. Pismo pokazuje da su hrišćani već bili brojni, ali da još nije postojao stalan progon u čitavom Carstvu. |
| Car Decije naredio je stanovnicima Carstva da prinesu žrtve rimskim bogovima i dobiju potvrdu da su to učinili. Hrišćani koji su odbili bili su zatvarani, mučeni i pogubljivani. Ovo se smatra prvim sistematskim progonom koji je zahvatio gotovo čitavo Rimsko carstvo. |
| Car Valerijan zabranio je hrišćanska okupljanja i naredio hapšenje episkopa, sveštenika i đakona. Tokom ovog progona stradali su, između ostalih, rimski episkop Sikst II i Sveti Kiprijan Kartaginski. Crkvena imovina bila je oduzimana, a hrišćanska groblja i mesta okupljanja zatvarana. |
| Car Galijen obustavio je Valerijanov progon, priznao pravo hrišćana na okupljanje i naredio vraćanje crkvene imovine. Usledilo je približno četrdeset godina relativnog mira. Hrišćanske zajednice su se proširile, izgrađene su veće crkve, a pojedini hrišćani dospeli su na važne državne i vojne položaje. |
| Carevi Dioklecijan, Maksimijan, Galerije i Konstancije izdali su naredbe o rušenju crkava, spaljivanju svetih knjiga, oduzimanju građanskih prava i primoravanju hrišćana da prinose žrtve rimskim bogovima. Bio je to poslednji i najteži veliki progon hrišćana u Rimskom carstvu, mada nije svuda sprovođen jednakom snagom. |
| Tokom Dioklecijanovog progona uhapšen je Irinej, episkop Sirmijuma, današnje Sremske Mitrovice. Pošto je odbio da prinese žrtvu rimskim bogovima i odrekne se Hrista, pogubljen je, a njegovo telo bačeno je u Savu. Sveti Irinej je prvi episkop Sirmijuma čije je postojanje potvrđeno istorijskim izvorima i jedan od najznačajnijih ranohrišćanskih mučenika sa prostora današnje Srbije. |
| Car Galerije, jedan od vladara odgovornih za veliki progon, pred smrt je izdao edikt kojim je hrišćanima dozvolio okupljanje i ispovedanje vere, uz obavezu da se mole za Carstvo. Time je progon zvanično zaustavljen u oblastima pod njegovom vlašću. Galerije je podigao palatu Feliks Romulijanu kod današnjeg Gamzigrada, u blizini Zaječara. |
Car Konstantin Veliki pobedio je svog suparnika Maksencija u bici kod Milvijskog mosta, nedaleko od Rima. Prema hrišćanskom predanju, Konstantin je uoči bitke video znak krsta i reči: „U ovom znaku ćeš pobediti“, nakon čega je naredio da se Hristov znak stavi na štitove njegovih vojnika. Maksencije je tokom povlačenja stradao u reci Tibar, a Konstantin je postao jedini gospodar zapadnog dela Rimskog carstva.
| Milanskim ediktom carevi Konstantin Veliki i Licinije omogućili su hrišćanima slobodno ispovedanje vere i povratak prethodno oduzete crkvene imovine. Hrišćanstvo tada nije postalo državna religija, već ravnopravna i zakonom dozvoljena vera u Rimskom carstvu. |
| Car Konstantin Veliki sazvao je episkope u Nikeju radi rešavanja spora koji je izazvao Arije. Arije je učio da Sin Božiji nije večan i da je stvoren, dok je Sabor utvrdio da je Isus Hristos istiniti Bog, rođen, a ne stvoren, i jednosuštan Ocu. Usvojen je prvi deo Nikejskog simvola vere, osuđeno je arijanstvo i uređeno je zajedničko proslavljanje Vaskrsa. |
| Car Konstantin Veliki premestio je prestonicu Rimskog carstva u Vizantion, koji je nazvan Konstantinopolj – Carigrad. Grad je ubrzo postao političko i crkveno središte Istoka. Tako su u hrišćanskom svetu postojala dva velika centra: stari Rim na Zapadu i Nova Roma na Istoku. |
| Car Teodosije I, zajedno sa carevima Gracijanom i Valentinijanom II, izdao je Solunski edikt — Cunctos populos. Njime je nikejsko hrišćanstvo proglašeno zvaničnom verom Rimskog carstva, dok su ostala hrišćanska učenja smatrana jeretičkim. |
| Sabor je sazvao car Teodosije I radi konačne osude arijanstva i drugih učenja. Potvrđeno je božanstvo Svetoga Duha i dopunjen je Simvol vere koji se i danas čita na pravoslavnoj Liturgiji. Carigradski episkop dobio je drugo mesto po časti, odmah posle rimskog, zato što je Carigrad bio Nova Roma. Ova odluka kasnije je postala jedan od izvora spora između Rima i Carigrada. |
| Posle smrti cara Teodosija I, Carstvo je trajno podeljeno na Istočno i Zapadno. Na Istoku su preovlađivali grčki jezik i vizantijska kultura, a na Zapadu latinski jezik i rimska tradicija. Crkve su još bile u zajednici, ali su se razvijale u različitim političkim i kulturnim okolnostima. |
| Sabor je osudio učenje carigradskog patrijarha Nestorija, koji je previše razdvajao Hristovu božansku i ljudsku prirodu. Potvrđeno je da je Isus Hristos jedna ličnost, istovremeno pravi Bog i pravi čovek. Zbog toga je potvrđeno da se Presveta Devica Marija može nazivati Bogorodicom – Teotokos, jer je rodila Hrista koji je Bog. Sabor je zabranio sastavljanje drugačijeg Simvola vere, što će kasnije biti važno u sporu oko dodatka Filioque. |
| Sabor je utvrdio da je Isus Hristos jedna ličnost u dve potpune prirode — božanskoj i ljudskoj — koje su sjedinjene „nesliveno, nepromenljivo, nerazdeljivo i nerazlučno“. Crkve koje nisu prihvatile ovu odluku odvojile su se i danas se nazivaju drevnoistočnim ili orijentalnim pravoslavnim crkvama. Sabor je 28. kanonom dao Carigradu jednake povlastice kao Starom Rimu, uz drugo mesto po poretku, ali papa Lav I nije prihvatio ovaj kanon. |
| Posle nestanka carske vlasti na Zapadu, rimski episkop – papa – postao je važan politički i duhovni autoritet. Na Istoku su car i carigradski patrijarh nastavili da deluju unutar Vizantijskog carstva. Time su nastala dva različita modela odnosa Crkve i države. |
| Zbog sporova oko odluka Halkidonskog sabora, Rim i Carigrad prekinuli su crkveno opštenje na približno 35 godina. Raskol je završen tek 518. godine uz pomoć vizantijskog cara Justina I i patrijarha Jovana Kapadokijskog koji su sklopili sporazum sa papom Hormizdom. Šizma je formalno okončana 24. marta 519. godine., ali je ovaj događaj pokazao koliko su odnosi dva crkvena središta postali nestabilni. |
| Posle požara u kojem je tokom pobune „Nika“ uništena starija crkva, vizantijski car Justinijan I naredio je izgradnju novog i veličanstvenijeg hrama. Crkvu su projektovali Antemije iz Trala i Isidor iz Mileta, a izgrađena je za manje od šest godina. Svečano je osvećena 27. decembra 537. godine i postala je glavni hram Vizantijskog carstva i sedište carigradskog patrijarha. Prema predanju, Justinijan je prilikom ulaska u završeni hram uzviknuo: „Solomone, nadmašio sam te!“ Naziv Sveta Sofija ne odnosi se na svetiteljku po imenu Sofija, već znači Sveta Premudrost, odnosno Premudrost Božija. |
| Vizantijski car Justinijan I osnovao je Justinijanu Primu, koja se poistovećuje sa današnjim arheološkim nalazištem Caričin Grad kod Lebana. Grad je podignut kao veliko upravno i crkveno središte, sa arhiepiskopijom nadležnom za veliki deo unutrašnjosti Balkana. Brojne crkve, krstionice i ostaci monumentalne arhitekture svedoče da je Justinijana Prima bila jedan od najvažnijih ranohrišćanskih gradova na prostoru današnje Srbije. |
| Sabor je sazvao car Justinijan I radi rešavanja novih sporova koji su nastali posle Halkidonskog sabora. Osuđeni su takozvani „Tri poglavlja“, odnosno spisi povezani sa nestorijanskim učenjem. Potvrđeno je da je Isus Hristos jedna božanska ličnost i da su odluke prethodna četiri vaseljenska sabora obavezujuće. Odluke su u početku izazvale otpor pojedinih zapadnih episkopa, ali ih je Rim kasnije prihvatio. |
| Na Trećem saboru u Toledu u Španiji u Simvol vere uveden je latinski dodatak Filioque – „i od Sina“. Njime se govorilo da Sveti Duh ishodi od Oca „i od Sina“. Dodatak se postepeno širio Zapadom, dok ga Istok nije prihvatio ni zbog njegovog sadržaja ni zbog jednostranog menjanja teksta Simvola vere. |
| Sabor je osudio monotelitstvo — učenje da Hristos ima samo jednu volju. Potvrđeno je da Hristos, pošto ima božansku i ljudsku prirodu, ima i dve prirodne volje i dva dejstva: božansko i ljudsko. Njegova ljudska volja nije suprotstavljena božanskoj, već joj je savršeno saglasna. |
| Ovaj sabor nije brojan kao poseban, osmi sabor, već kao kanonska dopuna Petog i Šestog vaseljenskog sabora. Doneo je 102 pravila o bogosluženju, sveštenstvu, postu, crkvenoj disciplini i prikazivanju Hrista na ikonama. Pravoslavna crkva prihvata njegove kanone, dok ih Zapadna crkva nikada nije prihvatila u celini. Razlike oko svešteničkog braka, posta i pojedinih običaja postale su još vidljivije. |
| Vizantijski carevi pokušavali su da zabrane poštovanje ikona, dok su rimske pape uglavnom branile ikone. Spor je udaljio papstvo od vizantijske carske vlasti i približio ga franačkim vladarima. Poštovanje ikona konačno je obnovljeno na Istoku 843. godine. |
| Sabor su sazvali carica Irina i car Konstantin VI radi okončanja ikonoborstva. Potvrđeno je da se ikone Hrista, Bogorodice, anđela i svetitelja mogu izrađivati i poštovati. Sabor je napravio razliku između poštovanja, koje se može ukazivati ikonama, i obožavanja, koje pripada samo Bogu. Ikona se ne poštuje kao predmet, već se čast ukazana ikoni prenosi na ličnost koja je na njoj predstavljena. |
| 25. decembar 800. |
| Papa Lav III krunisao je Karla Velikog za cara na Zapadu. Vizantija je to doživela kao osporavanje prava carigradskog cara da bude jedini rimski car. Od tada su se oblikovala dva odvojena politička sveta: vizantijski Istok i latinsko-franački Zapad. |
Car Lav V Jermenin obnovio je zabranu ikona 815. godine, zbog čega su progoni ikonopoštovalaca ponovo počeli. Ikonoborstvo je konačno okončano 843. godine, za vreme carice Teodore i patrijarha Metodija. Svečana obnova ikona proslavlja se prve nedelje Velikog posta kao Nedelja pravoslavlja.
| Spor je nastao oko izbora patrijarha Fotija, prava pape da presuđuje u Carigradu, crkvene nadležnosti nad Bugarskom i dodatka Filioque. Papa i patrijarh međusobno su se osudili, ali je zajedništvo kasnije obnovljeno. Ipak, gotovo sva buduća pitanja Velikog raskola već su bila otvorena. |
Braća Ćirilo i Metodije započinju širenje hrišćanstva među Slovenima i stvaraju temelje slovenske pismenosti i bogosluženja.
Srpske zemlje ulaze u organizaciju hrišćanske crkve, što predstavlja početak institucionalnog razvoja crkvenog života kod Srba.
Na slici je pečat srpskog kneza Strojimira iz devetog veka.
| Prilikom krunisanja cara Henrika II u Rimu, Simvol vere je u rimskoj liturgiji prvi put zvanično pevan sa dodatkom Filioque. Ono što je ranije bilo običaj pojedinih zapadnih oblasti sada je prihvatio i sam Rim, čime se spor sa Istokom zaoštrio |
| Normani su u južnoj Italiji potiskivali grčke običaje i uvodili latinske. Patrijarh Mihailo Kerularije odgovorio je pritiskom na latinske crkve u Carigradu. Posebno se raspravljalo o upotrebi beskvasnog ili kvasnog hleba na liturgiji, postu i svešteničkom braku. |
| Papinski izaslanik kardinal Humbert položio je 16. jula 1054. na oltar Svete Sofije bulu kojom su osuđeni carigradski patrijarh Mihailo Kerularije i njegove pristalice. Carigradski sabor je nekoliko dana kasnije osudio Humberta i njegove saradnike. Ove osude nisu odmah obuhvatile sve hrišćane Istoka i Zapada, ali su označile prekid zajedništva između Rima i Carigrada. Zbog toga se 1054. godina tradicionalno smatra datumom Velikog raskola i nastanka odvojenog pravoslavnog i rimokatoličkog crkvenog sveta. |
| Dolaskom Stefana Nemanje počinje period snažnog razvoja srpske države i gradnje manastira. |
Posle poraza i predaje caru Manojlu I Komninu, Stefan Nemanja zadržava vlast u Srbiji, ali priznaje vrhovnu vlast Vizantije. Nakon Manojlove smrti 1180. godine i slabljenja Carstva, Nemanja se postepeno oslobađa vazalnog položaja.
| Stefan Nemanja sklapa savez sa ugarskim kraljem Belom III i napada Vizantijsko carstvo nakon smrti cara Manojla I Komnina. Osvaja Niš, Pirot, Sofiju, Prizren, Skoplje i druge gradove. |
| Nastaje Miroslavljevo jevanđelje, najstariji sačuvani srpski ćirilički rukopis i jedno od najznačajnijih dela srednjovekovne srpske književnosti i umetnosti. Naručio ga je humski knez Miroslav, brat Stefana Nemanje, za Crkvu Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. |
| Vizantija priznaje veliki deo Nemanjinih osvajanja i jača položaj Srbije kao nezavisne države. |
Kao odgovor na savezništvo Stefana Nemanje sa nemačkim carem Fridrihom I Barbarosom tokom Trećeg krstaškog rata, vizantijski car Isak II Anđeo pokreće vojni pohod protiv Srbije. U bici na Južnoj Moravi vizantijska vojska odnosi pobedu, ali ne uspeva da pokori Srbiju. Nakon sklapanja mira, Srbija zadržava unutrašnju samostalnost i najveći deo ranije osvojenih teritorija.
| Najmlađi sin Stefana Nemanje odlazi na Svetu Goru, gde u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona prima monaški postrig i dobija ime Sava, započinjući svoj duhovni put koji će obeležiti istoriju Srpske pravoslavne crkve. |
Zamonašio se u manastiru Studenica nakon što se 1196. godine odrekao prestola u korist svog sina Stefana Prvovenčanog. Tada je primio monaško ime Simeon, dok se njegova supruga Ana zamonašila i dobila ime Anastasija.
| Sveti Sava i Sveti Simeon osnivaju manastir Hilandar na Svetoj Gori, koji postaje duhovno središte srpskog monaštva. |
| Sveti Simeon Mirotočivi upokojio se u manastiru Hilandaru na Svetoj Gori. Njegove mošti ubrzo su postale mesto velikog poštovanja među pravoslavnim vernicima. |
Četvrti krstaški rat, koji je prvobitno trebalo da bude usmeren prema Svetoj zemlji, završio se napadom na pravoslavni Carigrad. Krstaši su 12–13. aprila 1204. godine osvojili i opljačkali grad, njegove crkve i svetinje, a zatim osnovali Latinsko carstvo. Sveta Sofija bila je opljačkana i pretvorena u rimokatoličku crkvu. Sveta Gora se našla pod latinskom vlašću, a pojedini manastiri pretrpeli su pritiske i pljačke. Ovaj događaj je znatno produbio neprijateljstvo između pravoslavnog Istoka i rimokatoličkog Zapada.
Latinsko carstvo postojalo je na delu nekadašnjih vizantijskih teritorija. Vizantijska državna tradicija nastavila se u Nikejskom, Trapezuntskom i Epirskom carstvu.
| Sveti Sava prenosi mošti svog oca iz Hilandara u manastir Studenicu kako bi pomirio braću Stefana i Vukana i obnovio jedinstvo srpske države. Ovaj događaj označio je početak snažnog kulta Svetog Simeona u Srbiji. |
Stefan Nemanjić je 1217. godine postao prvi kralj Srbije. Krunu je dobio od pape Honorija III (preko njegovih legata, prema većini istoričara), čime je Srbija stekla međunarodno priznanje kao kraljevina. Zbog toga je dobio nadimak Prvovenčani.
Sveti Sava dobija autokefalnost od Vaseljenske patrijaršije u Nikeji i postaje prvi arhiepiskop srpski. Ovo se smatra rođenjem Srpske pravoslavne crkve.
Organizovane su prve srpske eparhije sa sedištem u manastiru Žiča, prvom arhiepiskopskom centru SPC.
U manastiru Žiča, Sveti Sava je svečano krunisao Stefana po pravoslavnom obredu. Time je naglašeno da srpski kralj svoju vlast sada prima uz blagoslov samostalne Srpske crkve, a ne samo kroz međunarodno priznanje.
| Prvi srpski arhiepiskop kreće na veliko hodočašće u Jerusalim i druga sveta mesta, učvršćujući veze Srpske crkve sa pravoslavnim Istokom i donoseći dragocene relikvije i bogoslužbene predmete u Srbiju. |
| Sveti Sava upokojio se u Trnovu tokom povratka sa drugog hodočašća u Svetu zemlju. Njegove mošti su, po nalogu Kralj Vladislava, iste godine prenete u manastir Mileševu, koji je postao jedno od najznačajnijih hodočasničkih mesta srpskog naroda. |
| Stefan Uroš I došao je na presto posle svrgavanja starijeg brata, kralja Stefana Vladislava. Tokom njegove vladavine, koja je trajala do 1276. godine, Srbija je ojačala privredu, razvila rudarstvo i postala značajnija balkanska država. |
| Srpski kralj Stefan Uroš I oženio se Jelenom, plemkinjom zapadnog porekla koja je u srpskoj istoriji ostala poznata kao Jelena Anžujska. Prema predanju, kralj Uroš je u dolini Ibra zasadio jorgovane kako bi je podsetili na rodni kraj i ulepšali njen dolazak u Srbiju. Jelena je postala srpska kraljica i majka budućih kraljeva Stefana Dragutina i Stefana Milutina. |
Arhiepiskop Arsenije I prenosi sedište Srpske arhiepiskopije iz Žiče u Peć zbog bezbednosnih razloga.
| 25. jul 1261. |
| Vojska Nikejskog carstva, predvođena vojskovođom Aleksijem Strategopulom, povratila je Carigrad. Car Mihailo VIII Paleolog obnovio je Vizantijsko carstvo, čime je prestalo da postoji Latinsko carstvo. |
| Kralj Uroš I napao je ugarske posede u Mačvi, ali je njegova vojska poražena, a kralj zarobljen. Posle oslobađanja sklopljen je mir sa Ugarskom, dok je njegov sin Dragutin oženjen ugarskom princezom Katalinom. Ovaj brak kasnije je Dragutinu omogućio da dobije na upravu Mačvu i Beograd. |
| Pošto Uroš I nije želeo da sinu Dragutinu preda deo vlasti, Dragutin se pobunio uz pomoć ugarske vojske. Uroš je poražen u bici kod Gacka i primoran da se odrekne prestola. Povukao se u svoju zadužbinu Sopoćane, zamonašio se i dobio monaško ime Simeon. |
Posle povlačenja kralja Uroša I sa prestola, Jelena je dobila na upravu oblasti Zete, Trebinja i Primorja. U oblastima u kojima su zajedno živeli pravoslavni i rimokatolici vodila je politiku verske trpeljivosti. Pomagala je pravoslavne manastire, ali i rimokatoličke crkve u primorskim gradovima
| Kraljica Jelena podigla je manastir Gradac kao svoju zadužbinu i buduće mesto sahrane. Manastirska crkva posvećena je Blagoveštenju Presvete Bogorodice i u svojoj arhitekturi spaja raški stil sa elementima zapadne romanike i gotike. Kraljica je pomagala prepisivanje knjiga, obrazovanje i zbrinjavanje siromašnih devojaka. |
| Posle dolaska na presto, kralj Stefan Uroš II Milutin započeo je širenje Srbije na račun Vizantijskog carstva. Srpska vojska osvojila je Skoplje, Polog, Ovče Polje, Zletovo i druge oblasti u Makedoniji. Vizantija nije uspela da povrati izgubljene teritorije, pa su započeti mirovni pregovori. Rat je završen 1299. godine sporazumom kojim je vizantijski car Andronik II Paleolog priznao najveći deo Milutinovih osvajanja. Mir je potvrđen brakom kralja Milutina i careve ćerke Simonide. |
| Srpski kralj Stefan Uroš II Milutin oženio se vizantijskom princezom Simonidom Paleolog, ćerkom cara Andronika II Paleologa. Simonida je tada imala oko pet godina, pa je brak bio sklopljen prvenstveno kao politički dogovor kojim je okončan rat Srbije i Vizantije. Vizantija je Milutinu priznala vlast nad velikim delom oblasti koje je osvojio u Makedoniji, a Simonida je postala srpska kraljica. Ovaj brak učvrstio je veze Srbije i Vizantije i doprineo snažnijem uticaju vizantijske umetnosti, dvorskih običaja i državnog uređenja u Srbiji. Simonidin najpoznatiji portret sačuvan je na fresci u manastiru Gračanici. |
| Nakon sukoba sa svojim ocem, kraljem Stefanom Urošem II Milutinom, princ Stefan Dečanski biva kažnjen oslepljenjem i poslat u progonstvo u Carigrad. Prema predanju Srpske pravoslavne crkve, nije potpuno izgubio vid, već mu je on kasnije, molitvama Svetom Nikoli, čudesno vraćen. Ovaj događaj predstavlja jednu od najdramatičnijih epizoda u istoriji dinastije Nemanjić i prekretnicu u životu budućeg srpskog kralja. |
Nakon smrti kralja Stefana Uroša II Milutina, Stefan Dečanski vraća se iz progonstva i započinje borbu za srpski presto protiv svog polubrata Stefana Konstantina i Stefana Vladislava II, sina kralja Dragutina. Posle niza sukoba uspeva da porazi svoje protivnike i učvrsti vlast, čime započinje novu etapu u istoriji srednjovekovne Srbije.
| Stefan Dečanski krunisan je za kralja Srbije u manastiru Žiča, tradicionalnom mestu krunisanja srpskih vladara iz dinastije Nemanjić. Njegovim dolaskom na presto započinje period političke stabilnosti, ekonomskog razvoja i jačanja međunarodnog ugleda srpske države. |
| U znamenitoj Bici kod Velbužda, vođenoj 28. jula 1330. godine, kralj Stefan Dečanski predvodi srpsku vojsku do jedne od najvećih pobeda u srednjovekovnoj istoriji Srbije. Poraz bugarskog cara Mihaila III Šišmana učvrstio je Srbiju kao najjaču silu na Balkanu i otvorio put njenom daljem usponu tokom vladavine Stefana Dušana. |
| Tokom 1331. godine dolazi do sukoba između kralja Stefana Dečanskog i njegovog sina Stefana Dušana. Nakon pobune, Dušan preuzima vlast, a Stefan Dečanski biva zatvoren u tvrđavi Zvečan, gde iste godine umire. Srpska pravoslavna crkva ga je kasnije kanonizovala kao Svetog kralja Stefana Dečanskog, a njegove netruležne mošti i danas počivaju u manastiru Visoki Dečani, gde ih vernici vekovima poštuju kao veliku svetinju. |
Koristeći građanski rat u Vizantijskom carstvu, kralj Stefan Dušan pokreće niz uspešnih vojnih pohoda. Tokom narednih godina srpska država osvaja Ohrid, Prilep, Ser, Epi r i Tesaliju, čime dostiže najveće teritorijalno proširenje u svojoj istoriji.
Na crkveno-državnom saboru u Skoplju Srpska arhiepiskopija uzdignuta je na rang Patrijaršije, a arhiepiskop Joanikije II postao je prvi srpski patrijarh. Istoga dana Stefan Dušan krunisan je za cara Srba i Grka, čime je Srpsko carstvo dostiglo vrhunac svoje moći. Carigradska patrijaršija nije priznala ove odluke, što je dovelo do crkvenog raskola koji je okončan pomirenjem 1375. godine.
Car Stefan Dušan preminuo je 20. decembra 1355. godine, u vreme kada je Srpsko carstvo bilo na vrhuncu teritorijalnog proširenja. Nakon njegove smrti na presto dolazi njegov sin Stefan Uroš V, a slabljenje centralne vlasti ubrzava raspad Srpskog carstva i jačanje moćnih oblasnih gospodara.
| Nakon pogibije cara Uroša V, poznatog kao Uroš Nejaki, gasi se dinastija Nemanjića u muškoj liniji. Srpsko carstvo se raspada na više oblasnih gospodara, što otvara put daljem prodoru Osmanlija na Balkan. |
Posle gotovo tri decenije crkvenog raskola, nastalog nakon uzdizanja Srpske arhiepiskopije na rang Patrijaršije i krunisanja cara Dušana 1346. godine, obnovljeno je jedinstvo između Srpske i Vaseljenske patrijaršije. Pomirenje je ostvareno uz posredovanje kneza Lazara Hrebeljanovića i svetog patrijarha Save IV, a Carigradska patrijaršija priznala je kanonski položaj Srpske patrijaršije. Time su prevaziđene dugogodišnje crkvene podele i učvršćeni odnosi između dve crkve u vreme velikih političkih izazova pred osmanskim osvajanjima.
Tvrtko je krunisan za „kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana“. Bio je povezan sa Nemanjićima preko svoje bake Jelisavete Nemanjić, ćerke srpskog kralja Stefana Dragutina, pa je Tvrtko bio Dragutinov praunuk. Posle gašenja glavne muške loze Nemanjića pozvao se na to poreklo, uzeo vladarsko ime Stefan i istakao pravo na srpsku krunu. Mesto krunisanja je manastir Mileševa.
Nakon Kosovske bitke crkva postaje glavni čuvar nacionalnog identiteta, vere i sećanja na kneza Lazara i kosovski zavet.
| Sabor je započeo 1438. godine u Ferari, a zatim je nastavljen u Firenci. Vizantijski car Jovan VIII Paleolog tražio je vojnu pomoć Zapada protiv Osmanlija, zbog čega je podržavao ponovno ujedinjenje Pravoslavne i Rimokatoličke crkve. Na Saboru se raspravljalo o dodatku Filioque, papinom prvenstvu, čistilištu i korišćenju beskvasnog hleba. Većina prisutnih istočnih episkopa potpisala je 6. jula 1439. godine odluku o uniji sa Rimom, dok je mitropolit Marko Efeski odbio da je potpiše. Srpska crkva nije poslala svoje predstavnike i nije prihvatila uniju. Po povratku istočnih episkopa iz Firence, najveći deo pravoslavnog sveštenstva, monaštva i naroda odbacio je dogovor, smatrajući da je prihvaćen pod političkim pritiskom. Firentinska unija zato nije zaživela, a Carigradski sabor ju je 1484. godine zvanično odbacio. |
| Osmanlije su osvojile Carigrad i srušile Vizantijsko carstvo. Nestankom Vizantije nestala je i politička osnova na kojoj su carevi pokušavali da ostvare uniju sa Rimom. Pravoslavne crkve nastavile su život u okviru Osmanskog carstva. |
| Padom Smedereva Srbija gubi državnu samostalnost, a Srpska pravoslavna crkva postaje najvažnija institucija srpskog naroda pod Osmanlijama. |
Nakon pada Srpske despotovine i smrti patrijarha Arsenija II, Srpska patrijaršija prestala je da deluje kao samostalna crkvena ustanova. Njene eparhije postepeno su stavljene pod upravu Ohridske arhiepiskopije, čime je privremeno prekinut kontinuitet srpske crkvene samostalnosti. Ovo stanje trajalo je do 1557. godine, kada je Pećka patrijaršija obnovljena zalaganjem velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića i patrijarha Makarija Sokolovića.
| Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović omogućava obnovu Pećke patrijaršije, a Makarije Sokolović postaje patrijarh. |
Banatski ustanak bio je jedan od najvećih ustanaka Srba protiv Osmanskog carstva pre Prvog srpskog ustanka. Podignut je na području Banata, a među njegovim glavnim vođama bili su vršački episkop Teodor Nestorović i vojvoda Sava Temišvarac. Ustanici su napadali osmanske posade i privremeno oslobodili više mesta, noseći na svojim zastavama lik Svetog Save.
Osmanske vlasti su poslale znatno brojniju vojsku i do kraja 1594. ugušile ustanak. Usledila je surova odmazda nad stanovništvom, dok je episkop Teodor kasnije uhvaćen i živ odran. Prema predanju, upravo je korišćenje lika Svetog Save kao simbola ustanka navelo velikog vezira Sinan-pašu da naredi odnošenje moštiju iz Mileševe i njihovo spaljivanje na Vračaru. Ipak, postoji alternativna teorija da su monasi prethodno sakrili prave mošti, pa da Osmanlije nisu spalile telo Svetog Save.
| Sinan-paša spaljuje mošti Svetog Save na Vračaru kako bi ugušio srpski ustanak. Na tom mestu danas se nalazi Hram Svetog Save. |
| Patrijarh Arsenije III Čarnojević predvodi Veliku seobu Srba u Habzburšku monarhiju, čuvajući kontinuitet crkvenog života. |
| Osmanske vlasti ukidaju Pećku patrijaršiju, a njene eparhije potčinjavaju Vaseljenskoj patrijaršiji. |
Sultanovim hatišerifom Kneževina Srbija dobila je unutrašnju samoupravu u okviru Osmanskog carstva. Milošu Obrenoviću priznato je nasledno kneževsko dostojanstvo, čime su postavljeni temelji obnovljene srpske države.
| Srpska crkva u Kneževini Srbiji dobija unutrašnju samostalnost od Carigradske patrijaršije. |
Novim hatišerifom (svečana povelja turskog sultana) Srbiji je vraćeno šest nahija koje su pripadale ustaničkoj Srbiji. Teritorija Kneževine znatno je proširena, a njene granice približile su se granicama iz vremena Prvog srpskog ustanka.
Na Sretenje je u Kragujevcu proglašen prvi ustav Kneževine Srbije. Ustav je predvideo podelu vlasti, građanska prava i ograničenje kneževe moći, ali je ubrzo ukinut pod pritiskom velikih sila.
Sultan je izdao hatišerif poznat kao Turski ustav. Njime je vlast kneza ograničena, a značajan deo državnih poslova poveren je Državnom savetu.
Pod pritiskom ustavobranitelja knez Miloš Obrenović odrekao se prestola i napustio Srbiju. Posle kratke vladavine kneza Milana, na presto je stupio njegov mlađi brat Mihailo Obrenović.
Posle bune ustavobranitelja knez Mihailo Obrenović bio je primoran da napusti Srbiju. Za novog kneza izabran je Aleksandar Karađorđević, sin vožda Karađorđa.
Srbija je dobila Građanski zakonik kojim su uređeni imovinski, porodični i nasledni odnosi. Njegovo donošenje predstavljalo je važan korak u izgradnji pravnog sistema moderne srpske države.
Ilija Garašanin sastavio je „Načertanije“, tajni program spoljne i nacionalne politike Kneževine Srbije. Dokument je predviđao jačanje Srbije i njenu ulogu u oslobađanju i povezivanju srpskog naroda.
Na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima Srbi u Habzburškoj monarhiji proglasili su Srpsku Vojvodinu. Mitropolit Josif Rajačić proglašen je patrijarhom, a Stevan Šupljikac izabran je za srpskog vojvodu.
Narodna skupština zbacila je kneza Aleksandra Karađorđevića i ponovo pozvala Miloša Obrenovića na srpski presto. Time je okončana vladavina ustavobranitelja i obnovljena vlast dinastije Obrenović.
Posle smrti kneza Miloša na presto je ponovo stupio Mihailo Obrenović. Njegova politika bila je usmerena na modernizaciju države i potpuno uklanjanje osmanske vlasti iz Srbije
Kod Čukur česme u Beogradu izbio je sukob između osmanskih vojnika i srpskih šegrta koji su čekali da zahvate vodu. U sukobu je stradao dečak Sava Petković, a pokušaj srpskih žandarma da privedu odgovorne vojnike prerastao je u oružani obračun Srba i Osmanlija. Nekoliko dana kasnije osmanska posada iz Beogradske tvrđave bombardovala je grad, pri čemu su stradali civili i oštećene brojne kuće. Posle diplomatske intervencije evropskih sila odlučeno je da se osmansko stanovništvo iseli iz srpskih gradova, dok je osmanska vojska privremeno zadržana samo u nekoliko tvrđava. Ovi događaji ubrzali su potpuno povlačenje Osmanlija iz Srbije i predaju gradova knezu Mihailu 1867. godine.
Osmanske posade napustile su preostala utvrđenja u Srbiji, a knezu Mihailu svečano su predati ključevi Beograda. Iako je formalno još bila vazalna kneževina, Srbija je tada stekla gotovo potpunu unutrašnju samostalnost.
Knez Mihailo Obrenović ubijen je u atentatu u Košutnjaku. Pošto je njegov naslednik Milan Obrenović bio maloletan, upravljanje državom preuzelo je Namesništvo.
Za vreme maloletstva kneza Milana donet je Namesnički ustav. Narodna skupština dobila je značajniju ulogu u donošenju zakona, iako je izvršna vlast i dalje ostala veoma snažna.
Ustanak srpskog stanovništva u Hercegovini protiv osmanske vlasti pokrenuo je veliku međunarodnu krizu. Srbija je pomagala ustanike, a pitanje oslobođenja srpskog naroda ponovo je došlo u središte državne politike.
Pod uticajem ustanka srpskog stanovništva u Hercegovini i Bosni, Kneževina Srbija objavila je 30. juna 1876. godine rat Osmanskom carstvu. Glavni cilj bio je oslobođenje srpskog naroda pod osmanskom vlašću i proširenje Srbije prema Bosni, Staroj Srbiji i Nišu. Srpskoj vojsci pridružili su se brojni dobrovoljci iz srpskih krajeva i Rusije, a glavnom Moravskom vojskom komandovao je ruski general Mihail Černjajev. Posle početnih uspeha srpsko napredovanje je zaustavljeno, dok je bolje opremljena osmanska vojska prešla u protivnapad. Najteže borbe vođene su kod Velikog Izvora, Šumatovca, Aleksinca, Deligrada i Đunisa. Posle srpskog poraza kod Đunisa i osmanskog prodora prema unutrašnjosti zemlje, Rusija je uputila ultimatum Osmanskom carstvu i sprečila dalji napad na Srbiju. Rat je završen početkom 1877. godine bez promene granica, ali je predstavljao uvod u novu borbu za oslobođenje i nezavisnost.
Na Berlinskom kongresu Kneževina Srbija priznata je kao potpuno nezavisna država. Srbiji su priključeni Niški, Pirotski, Vranjski i Toplički okrug, čime je njena teritorija znatno proširena.
Nakon sticanja nezavisnosti Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu 1878. godine, Vaseljenska patrijaršija izdala je 1879. godine tomos kojim je Beogradskoj mitropoliji priznala punu autokefalnost. Time je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji ponovo stekla potpunu crkvenu samostalnost posle više od jednog veka, čime je učvršćena njena nezavisnost i otvoren put ka ujedinjenju svih srpskih crkvenih oblasti i obnovi Srpske patrijaršije 1920. godine.
Srbija je zaključila tajni sporazum kojim je svoju spoljnu politiku približila Austrougarskoj. Zauzvrat je dobila podršku za teritorijalno širenje prema jugu i proglašenje kraljevine.
Kneževina Srbija proglašena je Kraljevinom Srbijom, a knez Milan Obrenović postao je kralj Milan I. Time je obnovljeno dostojanstvo srpske kraljevine, izgubljeno padom srednjovekovne države.
Stanovništvo istočne Srbije pobunilo se zbog naredbe da preda oružje i ukidanja narodne vojske. Buna je bila povezana sa pristalicama Narodne radikalne stranke, ali ju je vojska brzo i surovo ugušila.
Nakon što je Kneževina Bugarska aneksirala Istočnu Rumeliju, Srbija je objavila rat Bugarskoj. Srpska vojska poražena je kod Slivnice, dok je bugarsko napredovanje prema Pirotu zaustavljeno intervencijom Austrougarske. Iako su dve države još bile u ratnom stanju, Srpsko društvo Crvenog krsta izdejstvovalo je kod kralja Milana da transporti evropskih društava Crvenog krsta prođu preko teritorije Srbije i dopreme sanitetski materijal i pomoć bugarskim ranjenicima. Ovaj postupak predstavlja izuzetan primer humanosti i poštovanja Ženevske konvencije prema neprijateljskoj strani. Rat je završen Bukureštanskim mirom 1886. godine, bez promene granica.
Novim ustavom uvedeni su tajno glasanje, šira građanska prava i snažnija uloga Narodne skupštine. Srbija je napravila veliki korak prema parlamentarnoj monarhiji i savremenom političkom sistemu
Kralj Milan Obrenović odrekao se prestola u korist maloletnog sina Aleksandra. Do njegovog punoletstva državom je upravljalo Namesništvo.
Maloletni kralj Aleksandar Obrenović proglasio se punoletnim, raspustio Namesništvo i preuzeo vlast. Ovim državnim udarom započela je njegova samostalna i izrazito lična vladavina.
Kralj Aleksandar ukinuo je liberalni Ustav iz 1888. i vratio Namesnički ustav iz 1869. godine. Time su umanjena prava Narodne skupštine, a kraljevska vlast ponovo je ojačana.
Kralj Aleksandar Obrenović oženio se Dragom Mašin uprkos protivljenju porodice, političara i dela javnosti. Pitanje naslednika prestola dodatno je produbilo političku krizu i nezadovoljstvo prema dinastiji Obrenović.
Kralj Aleksandar doneo je novi ustav kojim je uvedeno dvodomno narodno predstavništvo, sastavljeno od Narodne skupštine i Senata. Ustav je predstavljao pokušaj pomirenja kraljevske vlasti i političkih stranaka.
Popularnost kralja Aleksandra je opala nakon njegove ženidbe sa Dragom Mašin, bivšom dvorskom damom svoje majke Natalije i udovice inženjera Svetozara Mašina, i koja je bila starija od njega 12 godina i nije bila plemićkog porekla, što je bilo poželjno za kraljicu. U noći između 28. i 29. maja 1903. godine po starom kalendaru, odnosno 10. i 11. juna po novom, grupa oficira-zaverenika izvršila je državni udar. U Kraljevskom dvoru u Beogradu ubijeni su kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, a među glavnim učesnicima zavere bio je oficir Dragutin Dimitrijević Apis. Majski prevrat označio je kraj dinastije Obrenović i povratak Karađorđevića na srpski presto. Zanimljivo je da se prevrat dogodio tačno 35 godina nakon što je, 29. maja 1868. po starom kalendaru, u Košutnjaku ubijen knez Mihailo Obrenović. Nekoliko učesnika Majskog prevrata kasnije je učestvovalo u osnivanju organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, poznate kao „Crna ruka“.
Petar I krunisan je u Sabornoj crkvi u Beogradu. To je bilo jedino potpuno klasično krunisanje jednog vladara u novovekovnoj Srbiji.
Petar I Karađorđević svečano je krunisan u Sabornoj crkvi u Beogradu. Bilo je to jedino potpuno klasično krunisanje jednog vladara u novovekovnoj Srbiji.
Austrougarska je pripojila Bosnu i Hercegovinu, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Srbiji. Pod pritiskom velikih sila Srbija je morala da prihvati aneksiju, ali su odnosi sa Austrougarskom postali još neprijateljskiji.
Grupa srpskih oficira osnovala je tajnu organizaciju poznatu kao „Crna ruka“. Cilj organizacije bilo je oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koji je živeo izvan granica Kraljevine Srbije.
Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora sklopile su savez protiv Osmanskog carstva. Zajednički cilj bio je potiskivanje osmanske vlasti sa Balkanskog poluostrva.
Balkanske države objavile su rat Osmanskom carstvu. Srpska vojska odnela je veliku pobedu u Kumanovskoj bici, a zatim ušla u Skoplje, Prizren i Prištinu, čime je okončana višestoljetna osmanska vlast u Staroj Srbiji, na Kosovu i Metohiji i u velikom delu Makedonije.
Prvi balkanski rat završen je Londonskim mirom. Osmansko carstvo izgubilo je gotovo sve evropske teritorije, ali je stvaranjem Albanije Srbiji onemogućen izlazak na Jadransko more. Albanski predstavnici predvođeni Ismailom Ćemalijem proglasili su 28. novembra 1912. godine nezavisnost od Osmanskog carstva. Stvaranje albanske države najodlučnije su podržavale Austrougarska i Italija, koje su želele da spreče izlazak Srbije na Jadransko more i ograniče njen politički uticaj. Konferencija ambasadora šest velikih sila u Londonu priznala je 1913. godine Albaniju kao nezavisnu i neutralnu kneževinu. Srbija je morala da povuče vojsku sa jadranske obale, dok je Crna Gora bila primorana da napusti osvojeni Skadar. Granice nove države određene su prvenstveno kao kompromis interesa velikih sila, a ne isključivo prema etničkom sastavu stanovništva.
Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna, ubio je u Sarajevu austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Austrougarska je atentat iskoristila kao povod za obračun sa Srbijom.
Posle Sarajevskog atentata 28. juna 1914. godine, u kojem je Gavrilo Princip, pripadnik „Mlade Bosne“, ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, Austrougarska je za atentat optužila Srbiju. Dana 23. jula predala je srpskoj vladi ultimatum sa rokom od 48 časova za odgovor. Srbija je prihvatila gotovo sve zahteve, ali nije dozvolila da austrougarski policijski i sudski organi neposredno vode istragu na njenoj teritoriji, jer bi to predstavljalo kršenje Ustava i državnog suvereniteta. Iako je Srbija ponudila međunarodnu arbitražu, Austrougarska je njen odgovor proglasila nezadovoljavajućim i 28. jula objavila rat. Bombardovanjem Beograda započele su borbe, a lokalni sukob ubrzo je prerastao u Prvi svetski rat. Srpska vojska je u avgustu, pod komandom generala Stepe Stepanovića, odnela pobedu u Cerskoj bici, prvu veliku savezničku pobedu u ratu. Posle teških borbi na Drini i privremenog gubitka Beograda, srpska vojska je pod komandom generala Živojina Mišića prešla u protivofanzivu i pobedila u Kolubarskoj bici. Beograd je oslobođen 15. decembra, a austrougarska vojska potpuno je proterana iz Srbije. Narodna skupština je iste godine usvojila Nišku deklaraciju, kojom je kao ratni cilj Srbije proglašeno oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca.
Austrougarska, Nemačka i Bugarska pokrenule su zajedničku ofanzivu na Srbiju. Suočena sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem, srpska vojska se zajedno sa kraljem, vladom i velikim brojem civila povukla preko Crne Gore i Albanije prema Jadranskom moru. Tokom povlačenja, poznatog kao Albanska golgota, desetine hiljada ljudi stradale su od gladi, bolesti, hladnoće i neprijateljskih napada. Srbija je okupirana, ali njena vojska i državne institucije nisu kapitulirale.
Crnogorska Sandžačka vojska, pod komandom serdara Janka Vukotića, sukobila se 6. i 7. januara 1916. godine sa znatno brojnijim austrougarskim snagama kod Mojkovca. U teškim borbama po dubokom snegu, tokom Badnjeg dana i Božića, crnogorski vojnici zaustavili su austrougarski prodor i zaštitili pravac kojim su se srpska vojska, državne institucije i izbeglice povlačili prema Albaniji i Jadranskom moru. Otpor crnogorske vojske olakšao je bezbednije povlačenje iscrpljenih srpskih snaga, koje su potom savezničkim brodovima prebačene na Krf. Iako je Crna Gora ubrzo kapitulirala, Bitka na Mojkovcu ostala je simbol žrtve, savezništva i pomoći Crne Gore Srbiji u jednom od najtežih trenutaka njene istorije.
Saveznički brodovi prebacili su iscrpljenu srpsku vojsku na Krf, gde je reorganizovana, opremljena i pripremljena za nastavak rata. Srpske jedinice potom su prebačene na Solunski front. Posle teških borbi osvojile su Kajmakčalan i učestvovale u oslobođenju Bitolja, čime su se prvi put posle povlačenja vratile na deo svoje državne teritorije.
Stanovništvo Toplice, Jablanice i okolnih oblasti podiglo je ustanak protiv bugarske okupacione vlasti. Neposredan povod bila je namera okupatora da srpske mladiće mobiliše u bugarsku vojsku. Ustanak su predvodili Kosta Vojinović i Kosta Pećanac, ali je posle početnih uspeha ugušen uz masovna stradanja civilnog stanovništva.
Srpska vlada i Jugoslovenski odbor usvojili su Krfsku deklaraciju o stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. Predviđeno je da buduća država bude ustavna, parlamentarna i nasledna monarhija pod dinastijom Karađorđević.
Srpska i saveznička vojska probile su 15. septembra Solunski front kod Dobrog Polja. Usledilo je brzo napredovanje, kapitulacija Bugarske i oslobađanje Srbije. Niš je oslobođen u oktobru, a srpska vojska ušla je u Beograd 1. novembra 1918. godine.
Velika narodna skupština u Novom Sadu donela je 25. novembra odluku o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Dan ranije predstavnici Srema doneli su u Rumi odluku o neposrednom ujedinjenju sa Srbijom.
Podgorička skupština donela je 26. novembra odluku o zbacivanju kralja Nikole Petrovića i ujedinjenju Crne Gore sa Kraljevinom Srbijom. Odluka je izazvala protivljenje dela stanovništva, što je početkom 1919. dovelo do Božićnog ustanka.
Regent Aleksandar Karađorđević proglasio je 1. decembra u Beogradu stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Srbija ujedinila se sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba, a Srbija je postala deo zajedničke južnoslovenske države.
Nakon završetka Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, započeto je ujedinjenje svih srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti u jedinstvenu crkvenu organizaciju. Time su stvoreni uslovi za obnovu Srpske patrijaršije, koja je svečano obnovljena 1920. godine.
Zakonom o izjednačenju starog i novog kalendara, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, uključujući teritoriju Srbije, uveden je gregorijanski kalendar. Stari julijanski kalendar prestao je da važi u državnoj i građanskoj upotrebi u januaru 1919. godine, a datumi su pomereni za 13 dana. Promena je bila potrebna kako bi cela nova država koristila jedinstven kalendar. Srpska pravoslavna crkva nije prihvatila ovu promenu za bogoslužbene potrebe, već je nastavila da praznike računa prema julijanskom kalendaru
Nakon ujedinjenja svih srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti, 12. septembra 1920. godine svečano je obnovljena Srpska patrijaršija, prvi put nakon njenog ukidanja 1766. godine. Time je ponovo uspostavljeno jedinstvo Srpske pravoslavne crkve, a za prvog patrijarha obnovljene Patrijaršije izabran je Dimitrije Pavlović. Sedište Patrijaršije ustanovljeno je u Beogradu, dok je Pećka patrijaršija zadržala svoje istorijsko i duhovno značenje.
Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca donet je 28. juna 1921. godine. Njime je ustanovljena centralistički uređena ustavna i parlamentarna monarhija. Posle smrti kralja Petra I iste godine, na presto je stupio Aleksandar I Karađorđević.
Srpski naučnik Milutin Milanković predstavio je na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu reformisani julijanski kalendar. Njegovo rešenje bilo je preciznije od gregorijanskog kalendara i prihvatile su ga pojedine pravoslavne crkve, dok je Srpska pravoslavna crkva ostala pri starom julijanskom kalendaru.
20. јуна 1928. Poslanik Puniša Račić pucao je u Narodnoj skupštini na poslanike Hrvatske seljačke stranke. Dvojica poslanika odmah su ubijena, dok je vođa stranke Stjepan Radić kasnije preminuo od posledica ranjavanja. Događaj je izazvao duboku političku krizu u zemlji.
6. јануара 1929. Kralj Aleksandar ukinuo je Ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio političke stranke. Država je u oktobru preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a njena teritorija podeljena je na devet banovina koje nisu pratile istorijske i nacionalne granice.
Kralj Aleksandar doneo je novi ustav kojim je formalno obnovljen parlamentarni život. Međutim, kralj je zadržao široka ovlašćenja i presudan uticaj na vladu, skupštinu i politički sistem.
Kralj Aleksandar I Karađorđević ubijen je 9. oktobra u atentatu u Marselju. Atentat je izvršio Vlado Černozemski, pripadnik VMRO, u saradnji sa ustaškim pokretom. Pošto je kralj Petar II bio maloletan, upravljanje državom preuzelo je Namesništvo na čelu sa knezom Pavlom Karađorđevićem.
| Završena je monumentalna zgrada Patrijaršije Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, koja i danas predstavlja administrativno sedište SPC. |
| 10.maj zvanično počinje izgradnja jednog od najvećih pravoslavnih hramova na svetu. |
Sporazumom Cvetković–Maček stvorena je Banovina Hrvatska sa širokom autonomijom unutar Kraljevine Jugoslavije. Sporazum je predstavljao pokušaj rešavanja hrvatskog pitanja, ali je istovremeno otvorio pitanje položaja Srba koji su živeli unutar njenih granica.
Vlada Kraljevine Jugoslavije pristupila je Trojnom paktu 25. marta. Samo dva dana kasnije, grupa oficira izvršila je vojni prevrat, zbacila Namesništvo kneza Pavla i proglasila maloletnog kralja Petra II punoletnim. Adolf Hitler je nakon prevrata naredio napad na Jugoslaviju.
Početkom Drugog svetskog rata Srpska pravoslavna crkva pretrpela je teška stradanja. Brojni episkopi, sveštenici, monasi i vernici bili su ubijeni ili progonjeni, dok su mnoge crkve i manastiri opljačkani, oštećeni ili porušeni, posebno na području Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj period ostavio je duboke posledice na život i delovanje Srpske pravoslavne crkve.
Kao odmazdu za nemačke gubitke okupacione vlasti izvršile su masovna streljanja civila. U oktobru su počinjeni veliki zločini u Kraljevu i Kragujevcu, gde su među streljanima bili učenici, profesori i brojni građani.
Na teritoriji NDH uspostavljen je ustaški režim koji je sprovodio sistematske progone, prisilna pokrštavanja, proterivanja i masovna ubistva Srba, Jevreja i Roma. Brojne pravoslavne crkve i manastiri bili su uništeni, a sveštenici i vernici ubijani ili progonjeni. Jasenovac je postao najveći sistem koncentracionih i logora smrti na teritoriji NDH.
Na zasedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra postavljeni su temelji nove, federalno uređene Jugoslavije. Formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, dok je kralju Petru II privremeno zabranjen povratak u zemlju. Srbija je određena kao jedna od budućih federalnih jedinica.
Savezničko vazduhoplovstvo bombardovalo je Beograd i druge gradove u Srbiji radi uništavanja nemačkih vojnih ciljeva i saobraćajnih pravaca. Najteže bombardovanje Beograda izvedeno je 16. i 17. aprila, na pravoslavni Vaskrs, kada je stradao veliki broj civila.
Posle 175 dana teških rovovskih borbi, jedinice Jugoslovenske armije probile su Sremski front 12. aprila. Time je završen rat na teritoriji Srbije i otvoren put za konačno oslobođenje Jugoslavije. Drugi svetski rat u Evropi završen je u maju 1945. godine.
Ustavotvorna skupština je 29. novembra ukinula monarhiju, zbacila dinastiju Karađorđević i proglasila Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Srbija je postala jedna od šest federalnih republika nove socijalističke države.
Nakon Drugog svetskog rata komunističke vlasti donose zakone kojima Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzimaju veliki deo zemljišta, šuma, zgrada i druge imovine, čime je značajno ograničeno njeno delovanje.
| Posle višedecenijske zabrane nastavljeni su radovi na izgradnji Hrama Svetog Save. |
| SPC organizuje centralne verske manifestacije povodom šest vekova od Kosovske bitke. |
Nakon oružanih sukoba i dolaska međunarodnih snaga na Kosovo i Metohiju, brojne srpske crkve i manastiri našli su se na udaru napada. Mnoge svetinje su oštećene ili uništene, što je prethodilo pogromu i masovnom razaranju iz 2004. godine.
| Nakon martovskog pogroma započinje obnova brojnih porušenih i oštećenih srpskih crkava i manastira. |
| Miroslavljevo jevanđelje upisano je na UNESCO listu "Memory of the World" (Pamćenje sveta), kao jedno od najznačajnijih pisanih kulturnih dobara čovečanstva. |
| Visoki Dečani, Pećka patrijaršija, Gračanica i Bogorodica Ljeviška nalaze se na UNESCO Listi svetske baštine kao srednjovekovni spomenici na Kosovu i Metohiji. |
| Završena je najveća faza uređenja enterijera, a hram postaje jedno od najvažnijih pravoslavnih svetilišta u svetu. |